http://vukovar-vu.com/blog/ en marketing@vukovar-vu.com Copyright 2007 2007-12-07T10:35:00+01:00 http://vukovar-vu.com/izhr/promjene-o-kojima-pricamo/ http://vukovar-vu.com/izhr/promjene-o-kojima-pricamo/#When:09:35:00Z Strka oko izbora se još nije stišala...Hajde ljudi oformite tu Vladu, želimo da se sada okrenete problemima građana!! Ali kad bolje razmislim, čak i kada se oformi Vlada isto nam dođe, jer oni koji sjede u Vladi ionako dođu tamo da malo odspavaju popiju jutarnju kavicu u podne, malo proćaskaju i vrate se kući malo ranije… Znamo da Vladu čeka veliki posao i da je potrebno uložiti dosta napora i truda da se situacija u Hrvatskoj pokrene. S obzirom da bi bilo preopširno analizirati što je sve potrebno pokrenuti u Hrvatskoj, okrenuo sam se analizi onoga što je potrebno pokrenuti u gradu Vukovaru. S obzirom da je preopširno razmatrati sve što je potrebno pokrenuti u Vukovaru, okrenuo sam se analiziranju stambenog pitanja, i to samo djelimično. Samo, nadam se da će gradonačelnica sada nakon izbora imati vremena za one koji joj se obrate, i da građani neće dobijati odgovor iz njenog ureda: Gradonačelnica je zauzeta, izbori su… Podjsetit ćemo je… Bla, bla, bla… Za neke građane, koji se “pod hitno moraju rješiti” neke stvari su se mogle napraviti još prije izbora, ali eto, došli izbori, gradonačelnica je u gužvi, Vlada još nije oformljena pa se gužva malo odužila… Za nešto što se moglo napraviti jednim pozivom gradonačelnica rješava mjesecima. Ne želim reći da je naša gradonačelnica nesposobna, ali želim reći da se neke stvari možda ne žele rješiti. Ne radi se tu samo o gradonačelnici, tu je također i regionalni ured o kojem je već bilo riječi i koji je priča za sebe. Ali, nije to najveća tragedija. Da bude još tužnije, to se sve zna ali nitko ništa ne poduzima. Građani to znaju, no svi šute. A i što da rade. Stari su uvijek govorili: šuti i gledaj svoja posla. Građani su izgubili svaku volju za borbu, za promjene. Imaš posao, imaš krov nad glavom: dobro ti je. Nema veze naravno što od posla ne možeš živjeti, a krov samo što ti se ne sruši na glavu… No, da ja tu ne bih duljio, ima onih koji su to to pitanje razmotrili prije mene, i to vrlo dobro. Molimo pročitajte Županijsku panoramu o prognaničkom naselju “Blace”. Ovaj članak je preuzet s bloga kojeg vodi Aleksandar Bjelovuk a možete ga pročitati na internet adresi: http://aleksandarbjelovuk.blog.hr/2007/02/index.html Prognaničko naselje “Blace” smješteno osam kilometara od Vinkovaca, nadomak selu Rokovci, bilo je juče tema jednog od priloga emisije “Županijska panorama” koja se emituje u poslijepodnevnim satima na drugom programu Hrvatske radiotelevizije. Odmah u početku priloga sa sladunjavim i gotovo idiličnim kadrovima snimljenim u samom naselju, može se primjetiti da prilog ne odgovara stvarnom stanju. Simpatične bakice koje pričaju o ljepoti krajolika i ugodnosti življenja u Blacama, svakako nisu objektivnost prikaza života u tom turobnom i mračnom mjestu. Umirovljenicima svakako odgovara život u smještaju gdje je sva režija plaćena, imaju malo prostora za šetnju u zelenilu slavonske pustopoljine, daleko od gradske buke, a još ako nemaju intelektualnih, duhovnih i kulturnih potreba, to je savršenstvo. Dovoljno dugo tu žive da bi shvatili kao svoj stvarni dom a ne kao privremeni smještaj. Međutim situacija sa mlađim ljudima koji imaju djecu, posve je drugačija. Najprije su ta djeca koja žive u naselju izolirana od sredine i samo škola im je poveznica sa društvenim i socijalnim životom. Roditelji su isključeni iz društvenih i socijalnih kretanja. Nemaju svi automobile, kako se to danas uobičajeno misli za svaku hrvatsku porodicu. Tako jedan odlazak u Vinkovce za četvoročlanu porodicu stoji 114.00 kuna. To je jednom mjesečno, a u grad se mora otići desetak puta mjesečno. Toliko o tome koliko je boravak u Blacama besplatan. Rok trajanja naselja je pet godina i on je istekao već dva puta do sada, tako da montažni objekti nisu više u upotrebnom stanju, kako se to u prilogu željelo prikazati. Realno stanje u kućicama je tako da su mokri čvorovi u jedva upotrebljivom stanju, a zidovi objekata se rastaču, tako da u kućice ulaze glodavci i gmazovi koji nanose materijalnu štetu i potencijalno su opasni po zdravlje ukućana. Regionalni ured u Vukovaru, koji je ispred Ministarstva mora, turizma, obnove i razvitka zadužen za P.N."Blace", stalno odgađa povratak stanovnika u Vukovar pod izgovorom da nema dovoljno stambenih jedinica za smještaj, a ustvari manipulira stanovima. Na taj način čine se dve kriminalne radnje a to su; prisilno držanje osoba u izolaciji protiv njihove volje i korupcija čiji su akteri. Tome se još može dodati ometanje Općine Andrijaševci da koristi svoje građevinsko zemljište, na što je ova općina u nekoliko navrata upozoravala. Takođe treba napomeniti da je Ministarstvo spočitalo u prilogu Općini Andrijaševci, da je infrastruktura naselja državno vlasništvo. Očigledno je da se ljudi u P.N."Blace" sustavno i dugogodišnje maltretiraju od strane RU Vukovar, i da naselje zapravo koriste kao trajno riješenje za smještaj ljudi čija imovina je pogođena ratnim razaranjima, i time nanose velike štete i gradu Vukovaru, njegovim žiteljima a takođe i Hrvatskoj. Za kraj, jedan filmić koji pokazuje kako su blace izgledale prije godinu dana. Blace 2007-12-07T09:35:00+01:00 http://vukovar-vu.com/izhr/zemlja-blagosrtanja/ http://vukovar-vu.com/izhr/zemlja-blagosrtanja/#When:20:14:00Z Prošlo je skoro dva tjedna od izbora a mi još ne znamo tko će određivati naše sudbine u slijedeće četiri godine. A možda niti nema veze tko će sastaviti Vladu jer su naše sudbine već određene. Određene su još davno prije izbora. Prije ovih izbora, prije prošlih, prije prije… Naše stranke i političari ne odlučuju o našim sudbinama, nije to ni naša Vlada, ni sabor, ni građani Hrvatske… Ako mislite da vi odlučujete o vašoj sudbini, mislim da se varate. Vašu sudbinu, kao i moju, određuju oni za koje su nam govorili da će nam donijeti blagostanje, lagodan život, novac i život kakav gledamo na televiziji… Ako ima netko tko još nije shvatio na što mislim, evo: Našu sudbinu određuju strani kapitalisti. Obećali su nam priliv stranog kapitala a dobili smo kapitaliste koji naš kapital izvlače iz zemlje. Umjesto lagodnog života dobili smo one koji su od nas napravili kmetove. Zato nemojte misliti da vi upravljate svojim životom. To čine umjesto vas oni koji su od Hrvatske napravili slabu državu, ovisnu o „kapitalu“ izvana. Napravili su od Hrvatske državu koja mora uvoziti sirovine i proizvode, koja se mora prodati strancima jer ipak oni nude više. A što se događa kada stranac dođe u Hravatsku? Kupi ili zakupi firmu ili prostor (za neku sitnu lovu), podijeli radna mjesta (recimo građanima Vukovara) i počne raditi. Sve je super, sve pet, otvorena su radna mjesta, građani su se zaposlili, Hrvatska Vlada kliče i obznanjuje to na sav glas: „Ukoliko nas izaberete, stvorit ćemo još više radnih mjesta!“ A što se u stvari događa? Došao je kapitalista, dao neku sitnu lovu i otvorio tvrtku za koju ne plaća porez (otvorio ju je na području od posebne državne skrbi), zaposlio je ljude za koje dobija poticaj a plaća ih mizerno i vrlo brzo ubire plodove svog ulaganja. Uloženo mu se vrati u VEOMA kratkom roku. Naravno, netko bi pomislio da Hrvatska od toga ima neke koristi… Pa s obzirom da se porez ne plaća, ili se plaća uz velike olakšice (područje od posebne državne skrbi), zarada odlazi… Odlazi iz Hrvatske… Prisjetimo se, radi se o stranoj tvrtci koja čitav „pazar“ ubire sebi. Zašto bi strana tvrtka ostavila novac u Hrvatskoj? Vjerujte, taj kapitalista nije ovdje došao zato što nas voli. Ne smeta što taj kapitalista zarađuje milione, svatko ima pravo da zaradi ako umije. Ali… Smeta to što taj kapitalista svoje radnike plaća mizerno! Događa se to da radnici jedva sastavljaju kraj s krajem. Zvuči malo čudno za tvrtku koja je uspješna i nije zadužena, nije u kreditima. Mogu shvatiti da neka Hrvatska tvrtka koja je u kreditima ne može isplatiti svoje radnike na vrijeme i plaća ih bijedno. Ali ne mogu.. Ili ipak mogu shvatiti zašto uspješna tvrtka drži svoje radnike na minimalcu. Shvaćam to jer se tim radnicima kaže: „Ako ne želite raditi kod mene, idite dalje. Na vaše mjesto čeka slijedeći koji je spreman raditi za te novce, a vjerovatno i za manje.“ Svi znamo kakva je situacija tako da ne moram dalje pisati o tome. Ako mislite da će ulazak u Europsku Uniju donijeti poboljšanje, mislim da se varate. Jedino što će Europska Unija donijeti Hrvatskoj jeste priliv radnika iz još siromašnijih država nego što je Hrvatska(da, ima i takvih) koji su spremni raditi za manje nego što je to spreman građanin Hrvatske. Isto kao što je radnik s naših prostora spreman ići u Njemačku raditi za manje nego što je to spreman Njemac. Isto kao i kinez ili indijac koji traže posao u Europskoj Uniji… Nego da se mi vratimo u sadašnjost. Nakon svega ovoga izrečenog, postavlja se pitanje što Hrvatski političari mogu napraviti povodom toga? Na to vam ne mogu dati odgovor, ali evo, pitanje je postavljeno, pokušajte odgovor naći sami. Samo, nadam da nećete odmah od stranog gazde pobjeći domaćem jer ni kod domaćeg vas ne čeka svijetlija sadašnjost (a kamoli budućnost). Tržište je veoma surovo pa se i domaći „kapitalisti“ moraju prilagoditi ukoliko žele preživjeti. Da njihova mašta nadilazi klasike svjetske književnosti koje su pisali Krleža, Camus, Traven i ostali spisatelji, da njihova perfidnost ne bi bolje bila opisana niti u Remarqeovim djelima govori i slijedeća činjenica: U jednom neobaveznom razgovoru čuli smo podatak da neki domaći privatnici drže radnike na minimalcu (1800 kuna), što nije ni malo čudno. No, čudno je to što radnici tih privatnika zarađuju 1600 kuna. Hm, kako sad to, pitate se vi… Pa računica je jednostavna. 1800 kn koje radnik dobije na ruke, minus 200 kn koje daje svom poslodavcu, jednako je 1600 kn. (1800-200=1600). Upravo tako, neki radnici su dužni, nakon što dobiju plaću, 200 kuna dati svome poslodavcu (dati, vratiti, platiti, nazovite to kako god hoćete). Iz kojeg razloga nije nam u potpunosti poznato, ali nemamo razloga sumnjati u taj podatak. Osim što je radnik mizerno plaćen, otima mu se još i to malo što ima. Radnik je na papiru zaštićen kao lički medvjed a u praksi možemo ga svrstati u nižu kastu kao što je to slučaj u Indiji ili feudalizmu. Dakle tržište rada u Hrvatskoj je raj za poslodavce a pakao za radnike. Svako tržište ima svoj proizvod, i svaki proizvod ima svoju cijenu. Pa evo kada već pišem o domaćim privatnicima, čisto da napomenem i još jednu potvrđenu činjenicu: Sedma osnovna škola u Vukovaru (na Mitnici), raspisala je natječaj za radno mjesto psihologa. Privremenu dužnost psihologa vrši apsolvent matematike(!) U redu, on obavlja tu dužnost dok se ne pojavi netko kompetentniji, što je naravno u redu. Na natječaj se javila osoba apsolvent psihologije. Nakon natječaja, apsolvent psihologije je dobio odbijenicu, dakle, nije primljen na posao. Normalno je očekivati da je škola našla diplomiranog psihologa koji naravno ima prednost spram apsolventa psihologije (kao što apsolvent psihologije ima prednost spram apsolventa matematike). No, iz određenih izvora smo dobili informaciju (provjerenu) da apsolvent psihologije nije primljen na radno mjesto psihologa a na tom radnom mjestu psihologa nije primljen psiholog nego je ostavljen apsolvent matematike! Kada je apsolvent psihologije nazvao školu rečeno mu je da nije primljen jer nije zadovoljio kriterije. Sedma osnovna škola ja našla da je apsolvent matematike kompetentniji za radno mjesto psihologa nego apsolvent psihologije!!! Dali smo si truda pa smo se malo raspitali za taj slučaj i rečeno nam je da su roditelji apsolventa matematike kućni prijatelji ravnateljice Sedme osnovne škole u Vukovaru (Mitnica). Još jednom se potvrdilo da vam za posao ne treba dobro i adekvatno obrazovanje nego samo dobra veza. No, na kraju da se mi opet vratimo na stranog gazdu. U prilogu možete pročitati jedno pismo od predsjednika i izvršnog direktora jedne svjetske tvrtke upućeno radnicima. Iz razumljivih razloga uklonili smo ime trvtke i klijenta jer radnici te tvrtke ne smiju takve podatke davati u javnost, jer su to vitalni podaci poslovanja te tvrtke. U razgovoru s odvjetnikom rečeno nam je da uklonimo ime te tvrtke i sve što može upućivati na tu tvrtku kako ne bismo bili tuženi ili nešto još gore. Savjet: Radi jednostavnijeg pregleda skeniranog dokumenta, najbolje je pohraniti dokument na računalo. Molimo obratite pažnju na podvučeno! Tvrtka.jpg kolumna 2007-12-05T20:14:00+01:00 http://vukovar-vu.com/izhr/reakcije1/ http://vukovar-vu.com/izhr/reakcije1/#When:09:09:00Z Kako nam se kampanja za predstojeće izbore zahuktala, tako se sve više mogu vidjeti reakcije građana na program pojedinih stranaka. Ovdje sada predstavljamo reakcije revoltiranog građanina koji nam se obratio. Napisao je e-mail Samostalnoj Demokratskoj Srpskoj Stranci, SDSS-u s naslovom “Glas više, korak dalje” što je i slogan te stranke: Glas više, korak dalje Jel to važi i za radnike kombinata “Borovo”? Da ste razmišljali o tome ranije, možda bi ste dobili i glas više, ali ovako mnoge glasove ste izgubili. Zbog čega? Toliko ste izneverili svoje radnike da nas sada jednostavno vređa vaše ponašanje i traženje glasa više! Kada smo mi vapili na sav glas, niste nas čuli, niste nas hteli čuti, a sada nas ubeđujete da je svaki glas bitan. Bitan kako bi napredovali. Svaki taj glas koji vi tražite je jedna osoba… Jedna osoba koja nije ostvarila svoja prava na dostojnu starost, jedna osoba koja je bačena na kolena, osoba koju ste vi izneverili. Nije problem to što ste prodali sebe, nego je problem što ste prodali svoj narod, a sada istom tom narodu dolazite s tim sramnim sloganom: Glas više, korak dalje! Korak dalje, da, ali možda za vas, dok ćemo mi radnici i dalje ostati u blatu. Čim prođu izbori zabaravićete one kojima ste se obraćali i one koji su se obraćali vama. Bilo je i onih koji su vam već slali pisma, e-mailove i nikada niste odgovorili, tako da se ne nadamo odgovoru ni mi. Jedino što vas molimo, vratite se na drvo s kojeg ste sišli, sramotite prirodu. kolumna 2007-11-22T09:09:00+01:00 http://vukovar-vu.com/izhr/reakcije/ http://vukovar-vu.com/izhr/reakcije/#When:09:02:01Z Kako nam se kampanja za predstojeće izbore zahuktala, tako se sve više mogu vidjeti reakcije građana na program pojedinih stranaka. Ovdje sada predstavljamo reakcije revoltiranog građanina koji nam se obratio. Napisao je e-mail Samostalnoj Demokratskoj Srpskoj Stranci, SDSS-u s naslovom “Glas više, korak dalje” što je i slogan te stranke: Glas više, korak dalje Jel to važi i za radnike kombinata “Borovo”? Da ste razmišljali o tome ranije, možda bi ste dobili i glas više, ali ovako mnoge glasove ste izgubili. Zbog čega? Toliko ste izneverili svoje radnike da nas sada jednostavno vređa vaše ponašanje i traženje glasa više! Kada smo mi vapili na sav glas, niste nas čuli, niste nas hteli čuti, a sada nas ubeđujete da je svaki glas bitan. Bitan kako bi napredovali. Svaki taj glas koji vi tražite je jedna osoba… Jedna osoba koja nije ostvarila svoja prava na dostojnu starost, jedna osoba koja je bačena na kolena, osoba koju ste vi izneverili. Nije problem to što ste prodali sebe, nego je problem što ste prodali svoj narod, a sada istom tom narodu dolazite s tim sramnim sloganom: Glas više, korak dalje! Korak dalje, da, ali možda za vas, dok ćemo mi radnici i dalje ostati u blatu. Čim prođu izbori zabaravićete one kojima ste se obraćali i one koji su se obraćali vama. Bilo je i onih koji su vam već slali pisma, e-mailove i nikada niste odgovorili, tako da se ne nadamo odgovoru ni mi. Jedino što vas molimo, vratite se na drvo s kojeg ste sišli, sramotite prirodu. 2007-11-22T09:02:01+01:00 http://vukovar-vu.com/izhr/sve-je-moglo-biti-drugacije/ http://vukovar-vu.com/izhr/sve-je-moglo-biti-drugacije/#When:18:41:00Z Evo približava nam se 18-i i sve više slušamo na radiju i televiziji, ali i među ljudima o Vukovaru, žrtvi koju je podnio, braniteljima, ratu… Nekako se to uklopilo u izbornu kampanju pa kad političar nema argument, uvijek se može osloniti na ponos i žrtvu našeg grada. Ali, što nam donosi taj ponos i ta žrtva? S jedne strane donosi nam pobjedničku stranu koja uzdignute glave hoda gradom i ponosi se Domovinskim ratom kao nečim uzvišenim, kao nekim idealom koji treba slijediti i koji treba spominjati svakodnevno kako bi i buduća pokoljenja znala pravu istinu o ratu i Vukovaru; „Našu istinu“. S druge strane imamo „gubitnike“, u koje se i nakon sedamnaest godina upire prstom i javno proziva, koji hodaju pognute glave, koji oko 18-og i 20-og izlaze iz kuće samo ako moraju. Doduše, ti gubitnici imaju po zakonu sva prava, tu je zakon o oprostu, amnestiji, ali ipak stoji ono: „oprostiti, ali ne zaboraviti“. Vukovar se dijeli na pobjednike: one o kojima se govori, koji se uzvisuju, koji su slavljeni i na gubitnike: one o kojima se također govori, ali koji su počinili zločine, koji se imaju stidjeti svoga učešća u ratu, koji su rušili i palili...To je istina o Domovinskom ratu. A poznato je da istinu pišu pobjednici. Hm… ili „pobjednici“. Poznato je da medalja ima dva lica, poznato je da je svijet normalan, ili naglavačke: ovisi kako gledaš. Poznato je da je čaša poluprazna, ili polupuna. Sve ovisi o tome kako se gleda na stvari. Ako mene pitate, istina o Vukovaru se neće nikada saznati, jer će uvijek biti manipulirana od strane pobjednika ili gubitnika, a najžalosnije od svega je to što se razaranje moglo izbjeći! Mogle su se izbjeći žrtve, mogli smo lijepo živjeti, Hrvatska se mogla na mirni način odvojiti ako je htjela, ali to nekome nije odgovaralo. Kome? Ne pitajte mene. Ja nisam tu da dajem odgovore, nego da postavljam pitanja a vi sami dođite do zaključka. Zar je trebalo razoriti naš grad do temelja? Zar je trebalo ubijati ljude? Zar je trebalo rastaviti obitelji? Zar je trebalo...? Možda je čudno to što ovo pitanje ne postavljam samo „gubitnicima“. Kako bi mi na ta pitanja odgovorili „pobjednici“? A ko su pobjednici? Oni invalidi Domovinskog rata koji mole i prose na ulici? Siroče koje je ostalo bez roditelja? Starci koji su ostali bez doma u kojem su odrasli? Starci koji su nadživjeli svoje sinove? Zar je to cijena samostalnosti? Dok smo se mi gledali preko nišana, naše vođe su se sastajali i srdačno se rukovali, krojili granice i naše sudbine. Imali su svoje više ciljeve, ali tragedija je što su te ciljeve krojili i realizirali preko naših leđa. Preko naših života. Pa ako su se tako mogli sastajati tokom rata, pa nisu li se mogli tako sastati i prije rata i dogovoriti granice? Zanima me postavi li sebi iko to pitanje? Neka neki „pobjednik“, prije nego što se prije jela pomoli bogu za blagoslov, zapita: nije li se sve moglo dogoditi drugačije? Bože, koliko li sam ljudi ubio u ratu? Jesam li nekome ubio oca, brata, sina...? Čini li me to pobjednikom? Čini li me to pobjednikom u tvojim očima, bože? Je li to nešto čime se trebam ponositi? Puno pitanja… Neke rane nisu zacjelile, niti nakon 17 godina. Nikada niti neće. To je ono što sve nas čini gubitnicima. Tužna kolona „pobjednika“ će proći ulicama Vukovara, ali… Neće proći kako bi slavila, nego kako bi nas podsjetila da smo svi nekoga izgubili… Da nas podsjeti da u ovom ratu nema pobjednika. Ne u Vukovaru. U Vukovaru nema ništa čime bismo se ponosili. Niti oni koji su ga rušili, niti oni koji su ga branili. Svi smo imali oružje u rukama. Ta činjenica sve nas čini krivcima, gubitnicima. Jadan je onaj koji oružjem dolazi do pobjede! Ko se mača laća, od mača i pogiba. Uvijek je bilo i bit će. Ako mene pitate, svi smo mi krivi, jer smo dopustili da nas ratni huškači izmanipuliraju i stave u zatvoreni kavez kako bismo se sami poubijali, pa ko živ, ko mrtav. Zar je čovjek tako plitak? Zar je čovjek tako plitak da si to dopusti i da se još ponosi s tim? Vjerovatno „pobjednici“ s isticanjem ponosa nadomještaju tu sramotu, a „gubitnici“ vjerovatno šutnjom pokušavaju zaboraviti tu sramotnu prošlost. Vi koji ste nosili oružje, kako ćete vašoj djeci pogledati u oči i reći: „Sine, kćeri, ja sam toliko volio ovaj grad da sam ga srušio do temelja.“ Ili „Sine, ja sam toliko volio ovaj grad da sam imao pušku dok se rat još nije niti spominjao.“ Pogledaj mene u oči i reci mi da si to činio zato što si volio ovaj grad! Čudna ljubav prema gradu… Sve je moglo biti drugačije… „Istina je jedna, ali je objašnjena na mnogo načina, i ni jedan od tih načina ne mora biti istinit.“ kolumna 2007-11-16T18:41:00+01:00 http://vukovar-vu.com/izhr/politicki-big-brother/ http://vukovar-vu.com/izhr/politicki-big-brother/#When:10:23:00Z Zadnjih dana možemu gledati i slušati što su naši političari učinili za nas. Obezbjedili su besplatne udžbenike za učenike, vraćen je dug umirovljenicima, zaposleno je na tisuće osoba, povećao nam se standard… Obezbjedili su ovo, obezbjedili su ono… Još samo da nam obezbjede tri obroka dnevno i bit će nam bolje. Vjerujte, mnogi u Hrvatskoj nemaju tri obroka dnevno, ne njihovom krivnjom. Mnogi umirovljenici nisu dobili zaostatke svojih mirovina koje im pripadaju, mnogi učenici su duuuugo čekali svoje besplatne udžbenike, mnogi radnici su zaposleni i otpušteni čim je istjekao poticaj koji je poslodavac dobio zbog zapošljavanja tog radnika. Standard nam se povećao, ali možda za one poslodavce koji zapošljavaju na crno i ne plaćaju radnicima mirovinsko i zdravstveno, za koje radnici rade 10-12 sati dnevno, 6-7 dana tjedno. Mnogima nije vraćen dug, kao npr. radnicima kombinata „Borovo“. Ali, mi na to odmahujemo i ne gledamo one koji su u svojoj mladosti bili radnici, primali su plaću, a sada kopaju po kontejnerima, bez imalo srama i stida. Izgubili su ga u borbi za opstanak, jer ko se stidi taj ostaje gladan. Stid su izgubili i naši političari koji to sve znaju, ali u borbi za opstanak serviraju nam pladanj s kojeg se preliva blagostanje. To će trajati jednako dugo kao i EPP (reklame na TV-u traju čak i duže). Kada prođu izbori desit će se ovaj scenario: „Trial has expired, to continue using this product, you must upgrade.“ Ovo što nam sada serviraju trajat će samo dok traje predizborna kampanja, a onda ćemo se opet vratiti svojim kontejnerima, svojim prašnjavim radnim mjestima iako nam fakultetska diploma stoji na zidu. Kad nam prođe predizborna kampanja opet ćemo morati plaćati 100-200 kuna ispod stola da prođemo na tehničkom, opet ćemo morati platiti koju tisuću eura da bi ubrzali proces dobivanja stana (nije to mito, to je jednostavno dar onome koji će nam pomoći u nevolji). Na razgovor za posao ćemo ići s naučenim tekstom: „Ne, ne planiram imati djecu, neću ostati trudna dok radim za Vas. Djeca? Ma ne pada mi na pamet!“ Kada dođemo na razgovor, poslodavac će onako šeretski, neobavezno upitati o našem bračnom stanju, imamo li djece, planiramo li u bližoj budućnosti ostati trudni, čisto onako informativno će nam zadirati u privatnost, skinut će nas do gola (figurativno, naravno), a mi ćemo se morati pretvarati kao da ćaskamo na razgovoru za posao… To što se osjećate kao da ste kod ginekologa na pregledu a ne kod poslodavca na razgovoru za posao, to se naših političara ne dotiče. Još ima da im budemo i zahvalni što smo, eto, dobili priliku da uopće budemo pozvani na razgovor za posao! Niko u predizbornoj kampanji pored toga da nam je narastao standard ne spominje i da nam je porastao vanjski dug, porasle su cijene goriva u zadnje četiri godine, porasli su troškovi stanovanja, izdaci za potrošačku košaru koji su skoro dosegli 7.000 kuna. Ukoliko dvoje rade za minimalac, što je u Vukovaru sasvim normalno, dolazimo do zanimljive računice. Naši političari žele reći da je: 1800 kn*1800 kn=7000 kn Naši političari pobijaju matematiku! Imamo zaista sposobne političare! Prkose prirodnim zakonima! Ali ne samo to, uspjeva im da od čovjeka učine magarca! Moram priznati da je za to potrebna velika sposobnost, ali i hrabrost. Ili je samo potrebno imati upravo takav narod koji će to dopuštati… Ili možda od svega toga po malo (ili po puno!) Kao što bi Thompsom rekao: „E moj narode...“ E moj narode kad si to dopuštaš! Ne mogu te ni žaliti, jer sutra ćeš ići dati svoj vrijedni glas onima koji ti lažu (svjesno!), potkradaju te, bacaju te u blato i to sve po sloganom: „Idemo dalje“, „Čuvajmo obitelj-najvrednije utočište svakog čovjeka“ dok obitelji u vukovaru bez stana čekaju godinama kako bi dobili stan koji im je obećan i za koji imaju rješenje, „Pomažemo našim starijima-dugujemo im!“ da, zaista im dugujete, još mnogima nije vraćen dug, a niti će biti, „Standardi zaštite potrošača na razini EU“ samo me zanima plaćaju li stanovnici EU-a padanje kiše (slivne vode), u mnogim državama čak ne plaćaju niti vodu (Irska), a mi plaćamo zato što pada… „Zdravstvo i socijalna skrb“ s tim da dva dana u bolnici (bez ležanja!) zdravstveno osigurana osoba može platiti 350 kuna (pa i više!). Druge stranke nam poručuju SDP – „Ljudi su snaga“ pretpostavljam da su to zaključili iz činjenice da ljudi mogu neprekidno raditi 6-7 dana po 10-12 sati dnevno… HNS nam kroz svoj četverolist obećava: Pravedno društvo, novi suverenitet, decentralizaciju, ubzani gospodarski rast… “I onda je svizac zamotao čokoladu…” Pa ko još vjeruje u to?? A tu su I srbi koji poručuju: “Glas više, korak dalje”. Odnosi li se to i na one radnike kombinata „Borovo“ koji nisu dobili svoje otpremnine? S obzirom da je tih radnika nekoliko tisuća, odnosi li se to i na njih: „Glas više, korak dalje“? Nama koji živimo u realnosti, ostaje da preživimo još tih desetak dana do izbora, a ostali neka uživaju u političkoj verziji Big Brothera. Vjerujem da su mnogi dočekali da eto bar malo žive u uvjerenju da nam je bolje. Do 25.11.2007 godine kada ćemo saznati ko je ušao i izašao iz Big Brother kuće. kolumna 2007-11-11T10:23:00+01:00 http://vukovar-vu.com/izhr/ustastvo-ponovo-na-cijeni/ http://vukovar-vu.com/izhr/ustastvo-ponovo-na-cijeni/#When:09:56:00Z Da u božijoj bašti ima svakakvih čudesa dokazuje i slovo U na grudima naših sportaša. Da ustaštvo još uvijek nije iskorjenjeno iz Hrvatske, i pored zakona, ustava, odredbi i čega još podjećaju nas naši nogometaši. Što više, čini se da neki zaista s ponosom nose to znakovlje! Ipak, na prsa se ne stavlja bog zna što. Za one koji nisu upoznati što se događa, ukratko da ponovimo. Imotski drugoligaš je na svojim dresovima imao vidno istaknuto ustaško slovo U. Slovo U naravno nije ustaško, trebalo je predstavljati sponzora, građevinsku tvrtku „Gojko und Jure“. Vlasnik tvrtke Gojko Jukić istakao je kako eto, na dres nije stala slika dizalice pa su se odlučili za slovo U. Ta priča možda drži vodu ako pomislimo da su htjeli staviti sliku dizalice u prirodnoj veličini, ali poznavajući današnju tehnologiju, mislim da se ta slika ipak mogla smanjiti kako bi stala na grudi nogometaša. Mogao bih shvatiti da slovo U predstavlja srednju riječ u sloganu „Gojko und Jure“ i mogao bih zamisliti da slovo U nema nikakve veze sa ustaštvom (bez obzira na oblik i prvu misao koja vam se javlja kada vidite veliko slovo U), ali šahovnica koja počinje s bijelim poljem, upućuje samo na jedno, i tu nema druge misli osim jedne. Ustaška šahovnica počinje s bijelim poljem. Pogledajte ustašku kunu iz vremena NDH. Usporedite ustašku šahovnicu i Hrvatsku šahovnicu, vidjet ćete razliku (barem bi trebala biti razlika). Usporedite NDH šahovnicu i šahovnicu na grbu HSP… Ups, tu nema razlike. (zanemarite zadnju usporedbu). Ne začuđuje da neki ljudi još žive u ratu. S obzirom na sve patnje naroda, nije čudo da je nekome još uvijek ostalo mržnje u grudima, na obje strane. No, začuđuje reakcija Hrvatskog Nogometnog Saveza koji je samo upozorio ovaj „prekršaj“. „Na temelju propisa FIFA-e, HNS-a i Zakona RH, vidljivo je da ste prekršili iste, pa upozoravamo da to više ne činite i da na dresovima ne nosite logo tvrtke koji sadrži nedozvoljene simbole. Sa stadiona uklonite i sve sporne reklame s tim znakovljem.” Hajdemo pokušati to prevesti: Eto, učinili ste prekršaj(?) pa eto ako biste bili ljubazni ukloniti te neke znakove… No, no, pis maco. Nigdje ni govora o nekoj kazni, kaznenim mjerama, sankcijama… Ipak je to znakovlje ideologije koja je počinila stravične zločine. No, HNS se ograničio samo na upozorenje. Zamahali su prstom i rekli: No, no. Ali, imoćani nisu jedini koji veli isticati „sporne simbole“. Tajnik torcide Nosi majicu koja svojim stilom i oblikom jaakkoooo podsjeća na njemačke nacističke simbole. Majica mu se “baš sviđa” pa ju nosi. Nije on jedini, majica se može kupiti za stotinjak kuna pa je dostupna širokim masama. Mi vukovarci smo doduše već navikli na to… Kod nas malo malo osvane neki grafit koji veliča Krajinu, Cara Lazara, Srpsku vojsku, ali i grafiti koji svojim tekstovima govore: „Nož, žica, srpska deca“. Iako su ga prefarbali bijelom bojom, još uvijek „probija“. Naši sportaši nisu jedini koji su istakli svoje (ili tuđe) opredjeljenje. Milanu Guroviću, košarkašu Partizana, zabranjen je ulaz u Hrvatsku jer je na svome ramenu istetovirao Dražu Mihajlovića. Drastične mjere za „sporni simbol“. Barem da hoće tako učiniti za neke druge „sporne simbole“. kolumna 2007-11-04T09:56:00+01:00 http://vukovar-vu.com/izhr/ko-trese-vukovarom-2-ili-zasto-mlatiti-vise/ http://vukovar-vu.com/izhr/ko-trese-vukovarom-2-ili-zasto-mlatiti-vise/#When:16:39:00Z Predizborna kampanja se već zahuktala, gledamo naše uspavane političare kako se bude iz četverogodišnjeg sna da pokupe harač naših glasova, pa da nakon toga opet, dobro podmazani počinu u novu četverogodišnju hibernaciju do slijedećih izbora. Tu i tamo se može tokom te četiri godine vidjeti kako se neki političar probudi ometen u svom snu. To buđenje iskoristi kako bi na trenutak uzdrmao ustajali zrak u svojoj jazbini, prošetao šumom i neartikulirano povikao prema jazbini drugog političara kako bi ga probudio i čisto dao do znanja tom političaru, zeki i ostalim životinjama u šumi da se nešto događa i da šuma ipak nije mrtva. Nakon uzvrata drugog političara prema onom prvom, također nekim neartikuliranim glasanjem, nerazumljivim običnim stanovnicima šume, ti stanovnici su, samim tim što su čuli to glasanje iako ga ne razumiju, stekli dojam da je to nešto važno i nešto zaista značajno za daljnji razvoj šume. Na taj način naša šuma živi, prosperira i napreduje. Naši političari nikako nisu zaboravili na nas i naše glasove. Njihov kalendar ne griješi! Kao što laste znaju kada treba letjeti na sjever, tako i naši političari znaju kada treba promoliti njuškicu iz brloga. Već su pripremili košare za vunu, naoštrili škare, navukli rukavice i sve je spremno za novo šišanje ovaca, stanovnika šume. Zeko, iako ima vunu, neće se dati tako lako nasamariti i pobjeći će, jer to mu jedino ostaje, jer je sam i slab i ne može se usprotiviti zahuktaloj mašineriji koja prijeti da uništi šumu. Da, pobjeći će, ali neće dati da ga ulove i bace na roštilj. Tako bih ja opisao ovu predizbornu kampanju koja se zahuktava. Već su nam političari zapjevali „na uvce“. Neko bi još pomislio kako se tu radi o nevinim janjićima, ali uskoro možemo očekivati da se ta umilna janjad pretvori u vukove koji neće birati sredstva da ocrne onog sa druge strane stola, a nama će servirati priče za laku noć kako bi nas uspavali, ili bolje rečeno hipnotizirali. Kada nas tako obrlate (kako bi naša mladež u žargonu rekla: ’kad nas tak fino presvuku’) ostaje im da kao i svaki čestiti pastir (čoban) prebroje svoje ovce. A svi znamo da brojanje ovaca uspavljuje, tako da opet možemo očekivati od naših čob...(pardon) političara da počinu u svojim jazbinama i slijedeće četiri godine. A što ostaje zeki i ostalim stanovnicima šume? Ostaje im opet da se uhvate za uši i plešu magareće kolo, jer po svemu sudeći, ovce će se opet pretvoriti u magarce do slijedećih izbora. Ispravite me ako griješim, ali to se dešava već dugi niz godina tako da nemam razloga ne vjerovati da će se to opet dogoditi. Ovo bi se još moglo nazvati i „Tko trese Hrvatskom“, ali, da se mi vratimo našem zaboravljenom gradu. Netko kao da je tempirao izbore da se održe u približno isto vrijeme kada se obilježava i pad Vukovara. Vjerujem da će sada grad Vukovar izroniti iz magle zaborava, pjevat će pjesme o njemu, pričat će o njemu, i naravno o njegovim fantomskim građanima, žrtvi, bolu… S pravom sam nas nazvao ’fantomskim građanima’ jer nas nikada ne spominju, (osim tu i tamo) jer čudno je kako se ti fantomski građani pojave negdje krajem studenog… Pojavljuju se onako sezonski, jednom godišnje. Tokom godine se spominjemo onako više kao legenda, dok krajem godine netko zaista shvati da zaista postojimo, a ne da smo samo plod nečije (nedaj bože bolesne) mašte. Prije nešto više od dvije godine su nas spominjali, kada su govorili o otvaranju radnih mjesta… I zaista tada nas nisu slagali (jeste da je to teško povjerovati, ali istina je). Nisu nas slagali za radna mjesta, zaista, došle su dvije Europske tvrtke i donijele preko 100 radnih mjesta. Ali, slagali su nas kada su nam rekli da će nam donijeti bolji život. Evo, zamislite da negdje radite dvije godine, a da ste i dalje u dugovima, kredit vas pritišće, više ste gladni nego siti, i dalje živite sa starcima a odavno ste prešli dvadeset petu godinu… Nakon dvije godine rada vi doživite da vas netko, ili vi nekoga vijate za dug. Ja mogu shvatiti da netko tko nema posao nema ni novaca, to je razumljivo, ali teško mi je shvatiti logiku da netko tko radi nema novaca! Pogotovo ako taj netko se ne luksuzira, što znači da troši plaću na hranu, režije i.... Pa… to je to… Troši svoju plaću na hranu i režije, ništa više. Tek kada to shvatite, onda se zapitate je li bolje raditi džabe ili sjediti džabe. No to je realnost grada Vukovara: radi i nemaj nikakve koristi od tog svog rada. Dođi u Vukovar i radi za druge! Naravno, ima i onih koji će reći: „U Vukovaru se može zaraditi i više od minimalca!“ Jeste, naravno! Ali vi se za tu plaću morate ubiti radeći 6 dana u tjednu po 10-12 sati na dan. Netko mora raditi 10-12 sati dnevno za plaću od 3000-3500 kuna. Prevedite to na satnicu i dobit ćete realno stanje. Otprilike toliko bi zaradio i onaj koji radi 8 sati za minimalac. Sat manje-više, kuna manje-više. No, kako sam rekao, to je realnost Vukovara. Radi za minimalac, bez putnih troškova, bez toplog obroka. Zamislite slijedeće: Ulazite u zgradu u kojoj se nalazi uspješna Europska tvrtka koja zarađuje milione eura godišnje. Kroz misli vam prolazi vaša buduća karijera… Zamišljate dalje: dat ćete sve od sebe, jer raditi u uspešnoj Europskoj tvrtci koja godišnje zarađuje milione eura je ipak nešto! Sretni ste što ste baš vi imali čast dobiti posao u tako uspješnoj Europskoj tvrtci koja zarađuje milione eura. Netko će primjetiti vaš trud u uspješnoj Europskoj tvrtci koja zarađuje milione eura godišnje. Kada vam kažu da ćete u uspješnoj Europskoj tvrtci koja godišnje zarađuje milione eura raditi za minimalac, shvaćate da je to naravno tek početnička plaća, jel, dok se ne dokažete, dok ne zavrijedite njihovo povjerenje, jer, bože moj, uspješna Europska tvrtka koja zarađuje milione eura godišnje mora paziti koga zapošljava i mora paziti na svoj ugled. Izdržali ste 6. mjeseci na minimalcu u uspješnoj Europskoj tvrtci koja godišnje zarađuje milione, izdržali ste godinu dana u uspješnoj Europskoj tvrtci koja godišnje zarađuje milione, godina i pol… Dvije godine ste izdržali na minimalcu u USPJEŠNOJ EUROPSKOJ TVRTCI koja godišnje zarađuje MILIONE EURA!!! A vi ste na minimalcu… Tada više ne zamišljate svoju sjajnu karijeru, nego psujete i Europu, i milione i minimalac i žalite što ste se vratili u Vukovar, i psujete one koji su vam rekli da će vam biti bolje… Hvala onome tko vam je omogućio da u uspješnoj Europskoj tvrtci koja godišnje zarađuje MILIONE EURA preko vaših leđa radite za MINIMALAC!! E pa Vukovare, grade moj, što da ti kažem… Naravno, nećemo sada govoriti o djelu te uspješne tvrtke koja godišnje zarađuje milione eura, koji se preselio u Osijek iz nekog razloga… To je valjda sastavni dio politike zapošljavanja u gradu Vukovaru tako da onih stotinu i nešto zaposlenih vukovaraca više nije sto i nešto nego pedesetak. Otkaz manje-više ne čini razliku… Nego da mi pređemo na zanimljivije teme… Vjerujem da niste čuli za učiteljicu iz 5. osnovne škole koja je toliko ožalošćena smrću pjevača Toše Proeskog da djeci (drugog ili trećeg razreda, ne sjećam se) printa tekstove tog mladog pjevača koje naravno djeca moraju naučiti napamet. Ne znam kako su roditelji reagirali na to, ali ja bih samo upitao nekoga od nadležnih je li to po nastavnom planu i programu za ovu školsku godinu… Ista ta učiteljica daje učenicima dvojke jer njihove kolege nisu znale gradivo! Njeno objašnjenje roditeljima je: „To je grupna ocjena koju sam dala čitavoj grupi.“ Bez obzira da je dijete koje je dobilo dva možda znalo za peticu. Možda je to novi način ocjenjivanja, ali… Meni laiku to nema baš logike. A što je sa zekom iz šume?? Zeko i dalje gleda svoja posla dok se ne pojavi još jedan zeko i još jedan, pa da zajedno skupe hrabrosti i svoja zečja srca i ne pokušaju nešto promijeniti. kolumna 2007-11-01T16:39:00+01:00 http://vukovar-vu.com/izhr/kruva-i-igara/ http://vukovar-vu.com/izhr/kruva-i-igara/#When:09:57:01Z Ovih dana, kako nam se zahuktava predizborna kampanja, slušamo na radiju i gledamo na televiziji kako nam se naši dragi izbornički kandidati vesele i pjevaju. Zvučna imena hrvatske estrade se lobiraju za predizbornu kampanju, naši lideri se natječu tko će uloviti poznatijeg umjetnika da mu pjeva pod prozor. Čak bi i neki kandidati, ukoliko ne uspiju u politici mogli započeti sjajnu karijeru kao estradni umjetnici. Zaista smo mogli svjedočiti glasovnim talentima Ive Sanadera, Đapića, Vesne Pusić i ostalih… Evo im prilike: Ako ne mogu koalirati u politici, mogli bi osnovati band pa zajedničkim snagama odletjeti u osvajanje hrvatske estradne scene pod sloganom : U NOVE POBJEDE ZAJEDNO!!! Čak bi strani promatrači mogli pomisliti kako i narod pjeva zajedno sa svojim junacima priče o pjesmi, igri, plesu i blagostanju. Čisto i ja osjećam taj polet kada naši dragi kandidati, koji su ponijeli svoj križ, i koji pored svih nedaća koje su ih snašle pjevaju i vesele se… Zar i ti ne osjećaš taj zanos, to nadimanje grudi koje je ispunjeno pjesmom? Hajde, zapjevaj u tom zanosu!!! Ma hajde zapjavaj kad ti kažem!! Eh, dragi moj političaru, nije meni do pjevanja kada je naš dug prerastao 30 milijardi kun… Pardon DOLARA! Nekim slučajem premašio je 85 % bruto nacionalnog proizvoda. Nije mi do pjevanja kada nam zbog velikog deficita prijeti zamrzavanje stranih kredita, povećanje kamatnih stopa kredita, povećanje deficita i slamanje likvidnosti naših ionako „jakih“ poduzeća. Nije mi do pjevanja kada radim za minimalac, a potrošačka košara (nije košarica) mjesečno guta preko 6.000 kuna. Za četvoročlanu obitelj to znači da svi njeni članovi moraju raditi kako bi se mogli prehraniti, platiti režije, školovati i ne daj bože jednom godišnje ići na ljetovanje!! Eto, političari svojom pjesmom žele nas uvjeriti kako je prosječna plaća ipak veća, pa za četveročlanu obitelj to ipak znači da djeca ne moraju raditi, dovoljno je samo da roditelji rade. Naravno, nitko nije rekao da će do kraja godine ta košara ostati na tih „6.000 i nekaj sitno.“ Naši političari kao da su zaboravili da se gladnim stomakom ne može pjevati. Kad je stomak prazan, i duša je prazna. Vjerujte, mene je strašno uvrijedilo kada sam na „televizoru“ vidio kako se naši političari smiješe i pokazuju nam svoje glasovne mogućnosti. Recimo na stranicama HNS-a (Hrvatske Narodne Stranke) možete čitati: Došlo je vrijeme HNS-ovih vrijednosti!! S obzirom da Moderni HNS egzistira već skoro 20 godina, dobro ste se i sjetili, dragi moji. HDZ nam niti ne poručuje još bilo što. Vjerovatno još uvijek smišljaju strategiju kako nas pokr… Mislim kako nas izvući iz ovog sr… dreka u kojem se nalazimo. Pa evo, predlažem, dajmo im još koji mandat pa će valjda smisliti nešto još za naših života. Ali, koliko vidim, naši političari drže se one stare: - „Kraljice, narod nema što da jede!“ - „Što će im kruh, dajte im kolače!“ U našu politiku uvukla nam se neka nova Marie Antoinette, pa je nije briga što narod grca u dugovima. kolumna 2007-10-24T09:57:01+01:00 http://vukovar-vu.com/izhr/hocete-li-glasati/ http://vukovar-vu.com/izhr/hocete-li-glasati/#When:11:28:00Z Petkom možete na radiju Borovo slušati humorističnu emisiju pod nazivom „Susret petkom“. Glumačka ekipa je ovog petka bila zaista maštovita pa nam je priuštila pregršt smijeha i zabave. Nažalost, nisam je imao prilike slušati od početka, ali ono što sam čuo, zaista me navelo na razmišljanje o korjenima ljudske gluposti i laži. Postava te emisije je nažalost prilično jednolična, tako da konstantno slušate jedne te iste ljude pa preporučujem dotičnoj radio stanici da povremeno promijene goste jer zaista trebate imati jak želudac slušati ojne koji gostuju u toj emisiji. Danas su gosti bili gospodin dožupan Jovan Ajduković i gospodin odvjetnik Petar Miletić. Gospoda su opširno pričali o radnicima kombinata Borovo, o njihovim pravima, stažu itd… Gospodin Ajduković je veoma glasno naglasio da radnici ne bi trebali izlaziti pred Borovsku tvornicu i „istući dva-tri portira, istući gospodina Ćavaru...“ Proteste radnika je odmah predstavio kao neki nasilni akt, napad na službenike, ili što već… Naglasio je kako je potrebno „još samo malo se strpiti“ (ako se ne varam, to je rekao i prije 5 godina). Dakle, potrebno je još samo malo se strpiti i bit će ostvarena prava radnika kombinata Borovo. Naravno, među tim pravima ni jednom riječju nije se spomenulo pravo na otpremnine(!) Nakon pokuda upućenih radnicima kombinata Borovo, slijedeće pokude su upućene ostalim građanima… Naime, mnogi govore kako ne žele izaći na izbore i to je gospodin Ajduković izričiti kritizirao! Kritizira se nečije pravo na ne-glasovanje što je po meni kranjnje bezobrazno! Ja recimo, neću ni ovaj put ići na glasovanje, kao niti prijašnjih godina… Jedan razlog više jeste slijedeća činjenica: Kada sam prvi put na ovom portalu pisao o radnicima kombinata Borovo i o njihovom neostvarenom pravu, poslao sam nekoliko e-mailova na nekoliko adresa: Vladi Republike Hrvatske, Saboru Republike Hrvatske, i Samostalnoj Demokratskoj Srpskoj Stranci. Nakon što sam nekoliko dana čekao na odgovor poslao sam isti e-mail još jednom i pri tome sam se pozvao na Zakon o pravu na pristup informacijama. Nakon toga sam dobio povratni e-mail samo od sabora u kojem me obavještavaju da sam se obratio na pogrešnu adresu, te da nisu zaprimili moj e-mail u zadnja tri mjeseca! Naravno, u tom e-mailu nije naznačeno gdje i kome se obratiti. „Predsjednik Sabora Vladimir Šeks rekao na jučerašnjoj svečanoj sjednici u povodu obilježavanja 950. godišnjice prvog spomena Donjeg Miholjca i Dana grada da je na račune 644 radnika pogona Borovo obuće d.o.o. koji je u stečaju, uplaćeno 15 milijuna kuna za njohove otpremnine.“ S obzirom da se radi o predsjedniku Sabora, smatram da se nisam obratio na pogrešnu adresu. Na stranicama vlade Republike Hrvatske pročitat ćete nešto poput ovoga: Vlada sa zadovoljstvom prima vaša pitanja (tiskano fontom 18, s uključenim Caps Lock-om). Wow! Super! Great! Guba! Supać! To se traži! Nemam riječi! ... ... ... Ali ja još uvijek čekam odgovor na svoj upit… Naravno, ništa bolje nisam pošao ni s mailom poslanim SDSS-u. Ali nije to najtragičnije… Najtragičnije je to što nas predstavnici tih „vitalnih“ ustanova pozivaju na izbore, govore nam o našim pravima, pozivaju nas da će nam upravo oni i upravo nama pomoći da bolje živimo, slušat će sve naše potrebe, omogućit će nam bolja radna mjesta, veće plaće, godišnji odmor svakog ljeta… Mene neće moći lagati, ja ni ovaj put ne izlazim na izbore. OK, postoji jedna mogućnost, ko plati više glasam za njega! Primam samo živu lovu ,keš, Gotovinu! To sam naučio prateći politička zbivanja. Prije sam govorio da se čovjek ne treba nikada prodati, ali gledajući sliku hrvatske politike naučio sam da čovjek tako neće daleko dogurati. Načio sam još nešto: nevjerovati nekim Ajdukovićima, odvjetnicima, vladama, saborima i nekim trećerazrednim strankama! Ja i ove godine glasam za sebe i za svoj prazan stomak. Naravo, postoji i solucija da glasam za onoga ko mi pomogne da moj stomak više ne bude prazan. kolumna 2007-10-19T11:28:00+01:00