Prva dama Amerike.
Evo približava nam se 18-i i sve više slušamo na radiju i televiziji, ali i među ljudima o Vukovaru, žrtvi koju je podnio, braniteljima, ratu… Nekako se to uklopilo u izbornu kampanju pa kad političar nema argument, uvijek se može osloniti na ponos i žrtvu našeg grada. Ali, što nam donosi taj ponos i ta žrtva?
S jedne strane donosi nam pobjedničku stranu koja uzdignute glave hoda gradom i ponosi se Domovinskim ratom kao nečim uzvišenim, kao nekim idealom koji treba slijediti i koji treba spominjati svakodnevno kako bi i buduća pokoljenja znala pravu istinu o ratu i Vukovaru; „Našu istinu“.
S druge strane imamo „gubitnike“, u koje se i nakon sedamnaest godina upire prstom i javno proziva, koji hodaju pognute glave, koji oko 18-og i 20-og izlaze iz kuće samo ako moraju. Doduše, ti gubitnici imaju po zakonu sva prava, tu je zakon o oprostu, amnestiji, ali ipak stoji ono: „oprostiti, ali ne zaboraviti“. Vukovar se dijeli na pobjednike: one o kojima se govori, koji se uzvisuju, koji su slavljeni i na gubitnike: one o kojima se također govori, ali koji su počinili zločine, koji se imaju stidjeti svoga učešća u ratu, koji su rušili i palili...To je istina o Domovinskom ratu. A poznato je da istinu pišu pobjednici. Hm… ili „pobjednici“.
Poznato je da medalja ima dva lica, poznato je da je svijet normalan, ili naglavačke: ovisi kako gledaš. Poznato je da je čaša poluprazna, ili polupuna. Sve ovisi o tome kako se gleda na stvari.
Ako mene pitate, istina o Vukovaru se neće nikada saznati, jer će uvijek biti manipulirana od strane pobjednika ili gubitnika, a najžalosnije od svega je to što se razaranje moglo izbjeći! Mogle su se izbjeći žrtve, mogli smo lijepo živjeti, Hrvatska se mogla na mirni način odvojiti ako je htjela, ali to nekome nije odgovaralo. Kome? Ne pitajte mene. Ja nisam tu da dajem odgovore, nego da postavljam pitanja a vi sami dođite do zaključka. Zar je trebalo razoriti naš grad do temelja? Zar je trebalo ubijati ljude? Zar je trebalo rastaviti obitelji? Zar je trebalo...? Možda je čudno to što ovo pitanje ne postavljam samo „gubitnicima“. Kako bi mi na ta pitanja odgovorili „pobjednici“? A ko su pobjednici? Oni invalidi Domovinskog rata koji mole i prose na ulici? Siroče koje je ostalo bez roditelja? Starci koji su ostali bez doma u kojem su odrasli? Starci koji su nadživjeli svoje sinove? Zar je to cijena samostalnosti? Dok smo se mi gledali preko nišana, naše vođe su se sastajali i srdačno se rukovali, krojili granice i naše sudbine. Imali su svoje više ciljeve, ali tragedija je što su te ciljeve krojili i realizirali preko naših leđa. Preko naših života. Pa ako su se tako mogli sastajati tokom rata, pa nisu li se mogli tako sastati i prije rata i dogovoriti granice? Zanima me postavi li sebi iko to pitanje? Neka neki „pobjednik“, prije nego što se prije jela pomoli bogu za blagoslov, zapita: nije li se sve moglo dogoditi drugačije? Bože, koliko li sam ljudi ubio u ratu? Jesam li nekome ubio oca, brata, sina...? Čini li me to pobjednikom? Čini li me to pobjednikom u tvojim očima, bože? Je li to nešto čime se trebam ponositi? Puno pitanja… Neke rane nisu zacjelile, niti nakon 17 godina. Nikada niti neće. To je ono što sve nas čini gubitnicima. Tužna kolona „pobjednika“ će proći ulicama Vukovara, ali… Neće proći kako bi slavila, nego kako bi nas podsjetila da smo svi nekoga izgubili… Da nas podsjeti da u ovom ratu nema pobjednika. Ne u Vukovaru. U Vukovaru nema ništa čime bismo se ponosili. Niti oni koji su ga rušili, niti oni koji su ga branili. Svi smo imali oružje u rukama. Ta činjenica sve nas čini krivcima, gubitnicima. Jadan je onaj koji oružjem dolazi do pobjede! Ko se mača laća, od mača i pogiba. Uvijek je bilo i bit će.
Ako mene pitate, svi smo mi krivi, jer smo dopustili da nas ratni huškači izmanipuliraju i stave u zatvoreni kavez kako bismo se sami poubijali, pa ko živ, ko mrtav. Zar je čovjek tako plitak? Zar je čovjek tako plitak da si to dopusti i da se još ponosi s tim? Vjerovatno „pobjednici“ s isticanjem ponosa nadomještaju tu sramotu, a „gubitnici“ vjerovatno šutnjom pokušavaju zaboraviti tu sramotnu prošlost. Vi koji ste nosili oružje, kako ćete vašoj djeci pogledati u oči i reći: „Sine, kćeri, ja sam toliko volio ovaj grad da sam ga srušio do temelja.“ Ili „Sine, ja sam toliko volio ovaj grad da sam imao pušku dok se rat još nije niti spominjao.“ Pogledaj mene u oči i reci mi da si to činio zato što si volio ovaj grad! Čudna ljubav prema gradu… Sve je moglo biti drugačije…
„Istina je jedna, ali je objašnjena na mnogo načina, i ni jedan od tih načina ne mora biti istinit.“
