Prva dama Amerike.
Da je Vukovar grad malverzacije, manipulacije, diskriminacije i ostale –cije to znaju i vrapci na grani, ali ta je činjenica postala kao neka legenda, kao usmena predaja. Svi znamo za to, ali ne znamo ni u kojem vremenu se dešava, niti ko su akteri te priče, jesu li događaji o kojima slušamo stvarni ili su izmišljeni, kao i likovi koji u toj predaji učestvuju. Više se niti ne obaziremo kada čujemo da je neko ostvario određenu dobit i korist od nekoga ili od nečega. To prihvaćamo kao takvo, i prepuštamo da to ide svojim tokom. Većina stvari koje će u ovom tekstu biti napisane, nisu provjerene niti su dokumentirane. Te su priče prepričane i po nekoliko puta po sistemu: „On mi je rekao da je ona čula kako je onaj pričao...“ Ali kao što naš narod kaže: u svakoj laži trun istine. Za mnoge stvari koje sam čuo od drugih nemam razloga ne vjerovati, jer sam mnoge stvari čuo skoro iz „prve ruke“. No za jedan slučaj mogu tvrditi da je potpuno istinit, dokumentiran, i još uvijek nerješen.
Slučaj s kojim ću početi navodi me na misao da se u našem gradu rade strašne manipulacije s dodjelom stanova. Mnogi bi rekli: „Pa tu se ne zna ko pije a ko plaća!“, ali mislim da se vrlo dobro zna ko „pije“ a ko plaća. Konkretan slučaj se odnosi na obitelj koja već četiri godine čeka na useljenje u stan. Pisali su gospodinu Predsjedniku Mesiću, Jadranki Kosor, Našoj Gradonačelnici Gospođi Buljan i bivšem gradonačelniku gospodinu Šoti… Pored toga, u Regionalnom Uredu su već na „ti“… Ali ni to ne bi bilo toliko strašno da već godinu dana (možda i više) imaju gotovo rješenje za stan, koje stoji u ladici! Novoosnovana obitelj koja ima prioritet(!), s dvoje male djece koji su dobili odluku o deložaciji iz prognaničkog naselja „Blace“, još uvijek čekaju na svoj stan. Čovjek bi shvatio kada u Vukovaru i Borovu Naselju ne bi bilo slobodnih stanova, ali s obzirom da je obnova u punom jeku, obnavlja se zgrada za zgradom, kuća za kućom… A čak i da je obnova završila, toliko je praznih, već obnovljenih stanova koji čekaju na useljenje. Toliko je stanova podjeljeno, čiji vlasnici godinama ne žive u Vukovaru (iako, ako sam dobro upućen u zakon, to tako ne smije biti kako upućuje članak 5. stavka 3. Zakona o obnovi koji kaže: „… da će se nakon obnove s obitelji vratiti, odnosno koristiti obnovljeno dobro.“). Mnogi su došli po ključeve svog obnovljenog stana, i nakon toga žive negdje daleko dok njihov stan, obnovljen zjapi prazan. Ovime ne želim negirati nečije pravo na obnovu stana ili useljenje u svoj stan, ali ako je već neko dobio svoj stan, neka i živi u njemu! Zato taj stan i jeste obnovljen! Ili neka taj stan pripadne nekome drugom… Ali to nije slučaj kod nas.
No, nije to jedina stvar koja je mutna. Svjedočimo o nekim novim ljudima koji dolaze u grad. Naravno, nemamo ništa protiv da se ljudi naseljavaju, da kadrovi dolaze u naš grad. Nemamo ništa protiv toga, jer kadrovi su potrebni ovome gradu i to donosi boljitak svima nama. Ali slušamo priče kako se tu ne radi samo o kadrovima, slušamo priče kako u gradu postoje mnogi domaći stanovnici koji godinama čekaju na stan, a neki novi ljudi dobivaju stan lakše nego oni koji su tu rođeni i žive u našem gradu čitav život.
U jednom razgovoru sam uhvatio jednu rečenicu o kojoj ne prestajem razmišljati… Neko je bio rekao da već postoji „cjenik“ po kojem se stanovi prodaju i to po sistemu: „Želiš stan?, nema problema, to će te koštati toliko i toliko. Želiš li garsonijeru ili malo veći stan? Nema problema, plati toliko i toliko eura i stan je tvoj.“ Nikako nisam mogao naći potvrdu za tu tvrdnju, ali s obzirom na ono što već znam o dodjeljivanju stanova, mišljenja sam kako bi tako nešto moglo biti i istina…
No, kada bi barem stanovi bili jedina stvar kojom se manipulira u našem gradu, život bi nam bio mnogo lakši, ali radi se tu o nečemu mnogo većem…
Ali, o tome neki drugi put…
Nastavak u slijedećem broju…
