Prva dama Amerike.
Predizborna kampanja se već zahuktala, gledamo naše uspavane političare kako se bude iz četverogodišnjeg sna da pokupe harač naših glasova, pa da nakon toga opet, dobro podmazani počinu u novu četverogodišnju hibernaciju do slijedećih izbora. Tu i tamo se može tokom te četiri godine vidjeti kako se neki političar probudi ometen u svom snu. To buđenje iskoristi kako bi na trenutak uzdrmao ustajali zrak u svojoj jazbini, prošetao šumom i neartikulirano povikao prema jazbini drugog političara kako bi ga probudio i čisto dao do znanja tom političaru, zeki i ostalim životinjama u šumi da se nešto događa i da šuma ipak nije mrtva. Nakon uzvrata drugog političara prema onom prvom, također nekim neartikuliranim glasanjem, nerazumljivim običnim stanovnicima šume, ti stanovnici su, samim tim što su čuli to glasanje iako ga ne razumiju, stekli dojam da je to nešto važno i nešto zaista značajno za daljnji razvoj šume.
Na taj način naša šuma živi, prosperira i napreduje. Naši političari nikako nisu zaboravili na nas i naše glasove. Njihov kalendar ne griješi! Kao što laste znaju kada treba letjeti na sjever, tako i naši političari znaju kada treba promoliti njuškicu iz brloga. Već su pripremili košare za vunu, naoštrili škare, navukli rukavice i sve je spremno za novo šišanje ovaca, stanovnika šume. Zeko, iako ima vunu, neće se dati tako lako nasamariti i pobjeći će, jer to mu jedino ostaje, jer je sam i slab i ne može se usprotiviti zahuktaloj mašineriji koja prijeti da uništi šumu. Da, pobjeći će, ali neće dati da ga ulove i bace na roštilj.
Tako bih ja opisao ovu predizbornu kampanju koja se zahuktava. Već su nam političari zapjevali „na uvce“. Neko bi još pomislio kako se tu radi o nevinim janjićima, ali uskoro možemo očekivati da se ta umilna janjad pretvori u vukove koji neće birati sredstva da ocrne onog sa druge strane stola, a nama će servirati priče za laku noć kako bi nas uspavali, ili bolje rečeno hipnotizirali. Kada nas tako obrlate (kako bi naša mladež u žargonu rekla: ’kad nas tak fino presvuku’) ostaje im da kao i svaki čestiti pastir (čoban) prebroje svoje ovce. A svi znamo da brojanje ovaca uspavljuje, tako da opet možemo očekivati od naših čob...(pardon) političara da počinu u svojim jazbinama i slijedeće četiri godine. A što ostaje zeki i ostalim stanovnicima šume? Ostaje im opet da se uhvate za uši i plešu magareće kolo, jer po svemu sudeći, ovce će se opet pretvoriti u magarce do slijedećih izbora. Ispravite me ako griješim, ali to se dešava već dugi niz godina tako da nemam razloga ne vjerovati da će se to opet dogoditi.
Ovo bi se još moglo nazvati i „Tko trese Hrvatskom“, ali, da se mi vratimo našem zaboravljenom gradu.
Netko kao da je tempirao izbore da se održe u približno isto vrijeme kada se obilježava i pad Vukovara. Vjerujem da će sada grad Vukovar izroniti iz magle zaborava, pjevat će pjesme o njemu, pričat će o njemu, i naravno o njegovim fantomskim građanima, žrtvi, bolu… S pravom sam nas nazvao ’fantomskim građanima’ jer nas nikada ne spominju, (osim tu i tamo) jer čudno je kako se ti fantomski građani pojave negdje krajem studenog… Pojavljuju se onako sezonski, jednom godišnje. Tokom godine se spominjemo onako više kao legenda, dok krajem godine netko zaista shvati da zaista postojimo, a ne da smo samo plod nečije (nedaj bože bolesne) mašte.
Prije nešto više od dvije godine su nas spominjali, kada su govorili o otvaranju radnih mjesta… I zaista tada nas nisu slagali (jeste da je to teško povjerovati, ali istina je). Nisu nas slagali za radna mjesta, zaista, došle su dvije Europske tvrtke i donijele preko 100 radnih mjesta. Ali, slagali su nas kada su nam rekli da će nam donijeti bolji život. Evo, zamislite da negdje radite dvije godine, a da ste i dalje u dugovima, kredit vas pritišće, više ste gladni nego siti, i dalje živite sa starcima a odavno ste prešli dvadeset petu godinu… Nakon dvije godine rada vi doživite da vas netko, ili vi nekoga vijate za dug.
Ja mogu shvatiti da netko tko nema posao nema ni novaca, to je razumljivo, ali teško mi je shvatiti logiku da netko tko radi nema novaca! Pogotovo ako taj netko se ne luksuzira, što znači da troši plaću na hranu, režije i.... Pa… to je to… Troši svoju plaću na hranu i režije, ništa više. Tek kada to shvatite, onda se zapitate je li bolje raditi džabe ili sjediti džabe. No to je realnost grada Vukovara: radi i nemaj nikakve koristi od tog svog rada. Dođi u Vukovar i radi za druge!
Naravno, ima i onih koji će reći: „U Vukovaru se može zaraditi i više od minimalca!“
Jeste, naravno! Ali vi se za tu plaću morate ubiti radeći 6 dana u tjednu po 10-12 sati na dan. Netko mora raditi 10-12 sati dnevno za plaću od 3000-3500 kuna. Prevedite to na satnicu i dobit ćete realno stanje. Otprilike toliko bi zaradio i onaj koji radi 8 sati za minimalac. Sat manje-više, kuna manje-više. No, kako sam rekao, to je realnost Vukovara. Radi za minimalac, bez putnih troškova, bez toplog obroka.
Zamislite slijedeće:
Ulazite u zgradu u kojoj se nalazi uspješna Europska tvrtka koja zarađuje milione eura godišnje. Kroz misli vam prolazi vaša buduća karijera… Zamišljate dalje: dat ćete sve od sebe, jer raditi u uspešnoj Europskoj tvrtci koja godišnje zarađuje milione eura je ipak nešto! Sretni ste što ste baš vi imali čast dobiti posao u tako uspješnoj Europskoj tvrtci koja zarađuje milione eura. Netko će primjetiti vaš trud u uspješnoj Europskoj tvrtci koja zarađuje milione eura godišnje. Kada vam kažu da ćete u uspješnoj Europskoj tvrtci koja godišnje zarađuje milione eura raditi za minimalac, shvaćate da je to naravno tek početnička plaća, jel, dok se ne dokažete, dok ne zavrijedite njihovo povjerenje, jer, bože moj, uspješna Europska tvrtka koja zarađuje milione eura godišnje mora paziti koga zapošljava i mora paziti na svoj ugled. Izdržali ste 6. mjeseci na minimalcu u uspješnoj Europskoj tvrtci koja godišnje zarađuje milione, izdržali ste godinu dana u uspješnoj Europskoj tvrtci koja godišnje zarađuje milione, godina i pol… Dvije godine ste izdržali na minimalcu u USPJEŠNOJ EUROPSKOJ TVRTCI koja godišnje zarađuje MILIONE EURA!!! A vi ste na minimalcu… Tada više ne zamišljate svoju sjajnu karijeru, nego psujete i Europu, i milione i minimalac i žalite što ste se vratili u Vukovar, i psujete one koji su vam rekli da će vam biti bolje…
Hvala onome tko vam je omogućio da u uspješnoj Europskoj tvrtci koja godišnje zarađuje MILIONE EURA preko vaših leđa radite za MINIMALAC!! E pa Vukovare, grade moj, što da ti kažem…
Naravno, nećemo sada govoriti o djelu te uspješne tvrtke koja godišnje zarađuje milione eura, koji se preselio u Osijek iz nekog razloga… To je valjda sastavni dio politike zapošljavanja u gradu Vukovaru tako da onih stotinu i nešto zaposlenih vukovaraca više nije sto i nešto nego pedesetak. Otkaz manje-više ne čini razliku…
Nego da mi pređemo na zanimljivije teme…
Vjerujem da niste čuli za učiteljicu iz 5. osnovne škole koja je toliko ožalošćena smrću pjevača Toše Proeskog da djeci (drugog ili trećeg razreda, ne sjećam se) printa tekstove tog mladog pjevača koje naravno djeca moraju naučiti napamet. Ne znam kako su roditelji reagirali na to, ali ja bih samo upitao nekoga od nadležnih je li to po nastavnom planu i programu za ovu školsku godinu… Ista ta učiteljica daje učenicima dvojke jer njihove kolege nisu znale gradivo! Njeno objašnjenje roditeljima je: „To je grupna ocjena koju sam dala čitavoj grupi.“ Bez obzira da je dijete koje je dobilo dva možda znalo za peticu. Možda je to novi način ocjenjivanja, ali… Meni laiku to nema baš logike.
A što je sa zekom iz šume?? Zeko i dalje gleda svoja posla dok se ne pojavi još jedan zeko i još jedan, pa da zajedno skupe hrabrosti i svoja zečja srca i ne pokušaju nešto promijeniti.
